|
FEARLESS
|
Dnevnik.hr Distance
Memories
Postoje neke stvari u životu kojih se sjećate nesvjesni smješka koji vam se pojavi na licu. Događaji koji su vas nekada toliko veselili, riječi koje niste mogli dočekati da pročitate. Postoje sitnice koje su vas nekad toliko veselile a sada..Sada su to sjećanja. Sjećanja na vrijeme koje je bilo sretnije nego sada, vrijeme koje je bilo nevino i posebno. Nekada...nekada ste imali sve što vam je trebalo. Tada smo imali vrijeme, imali smo nadu. Sati provedeni na suncu zamišljajući budućnost koja se činila tako dalekom. Kao da je to sasvim drugo vrijeme koje će čekati na vas, čekati da vi budete spremni. Tada smo mogli sve promjeniti, jer koliko god da se sadašnjost činila tužnom postojala je nada, jer bilo je vremena da se sve to ispravi. Bili smo naivni, nadobudni i sanjali smo. Sve je bilo moguće. A sada...Sada smo odrasli. I ostala su nam sjećanja na vrijeme koje smo trebali proživjeti jer to je bilo ono vrijeme o kojem smo sanjali, ono vrijeme kada je sve bilo savršeno. A to vrijeme je prošlo, ostali smo sanjari.I ostale su nam samo sjene sjećanja, žaljenje za onim što je moglo biti. A još smo živi...Vrijeme je da budemo neustrašivi. Growing up
credits
Design: murdersceneHelp: nicole |
Plan za 4. mjesec
Ok svjesna sam da je već počeo 4. mjesec, ali bili su praznici tako da...za praznike je bio poseban plan. Dakle moram napisati plan za 4. mjesec Znači... hm šta uopće želim napraviti ovaj mjesec kad bi išla prema nemogućemu plan bi vjerovatno bio dug i pa..nemoguć. Par stvari pokušavam započeti ..hm od početka godine? *Moram konačno odlučiti za koji se fakultet želim početi spremati, moram konačno odlučiti što želim raditi u životu. *Moram popraviti ocjene koje sam uspjela u zadnjih mjesec dana užasno pokvariti. Dobro neam niti jednu ocjenu manju od 3, ali ej! Ja neznam što želim u životu tako da moram u svemu biti najbolja što mogu... *Moram se početi dizati u ...8 i pol. Ok odlučila sam 8 i pol. Budući da od prošle školske godine je bilo možda 5-6 događaja koji su me natjerali da ustanem prije 11. Previše vremena gubim spavajući doslovno do početka škole. *Moram početi trenirati nešto. Ali stvarno! Krajnje je vrijeme. Uskoro će biti vrijeme za kratke hlačice,uske majčice i haljinice. I ne ne mislim da sam debela kao što sam već rekla nego samo želim biti...hahaha zategnuta :P Ne stvarno, želim kondiciju. *Želim naći neki posao tj. želim se natjerati da se prošećem do studentskog / učeničkog centra da se već unaprijed prijavim za nešto preko ljeta. Iiii...mislim da je to to, ali šta uvijek mogu nadopuniti ovo. N. Danas lebdim.
Danas lebdim između stvarnosti i sna. Danas sam sretna, bez nekog posebnog razloga. Osjećam se ispunjeno nekom toplinom kojoj neznam izvora.Smijem li se tako osjećati?Nisam sigurna da li mi se sviđa taj osjećaj. Jer koliko god da nije negativan toliko nije ni pozitivan. Skroz je neutralan. Zar bi trebala biti sretnija ne osjećajući ništa ne go pateći. Mislim da je odgovor očit. A možda sam samo toliko naviknuta na snažne emocije da nedostatak istih u meni dovodi do sumnje. Sumnje u samu sebe i u svoje emocionalno stanje. Moram biti sretna. Moram biti sretna ili tužna. Ovo polustanje me zabrinjava. Ja nisam osoba koja ne doživljava emocije. Na jednom testu temperamenta u školi rezultat mi je bio totalni melankolik. Stvarno! Imala sam možda dva tri odgovora za sangvnika, pet šest za flegmatika dok nisam imala niti jedan za kolerika. Kad smo dobili objašnjenja potpuno sam se pronašla u opisu. Osoba koja doživljava jake emocije ali ih pri tom ne pokazuje. Pri stabilizaciji ovog temperamenta poželjne bi bile neke osobine kolerika da osoba ne bi... poludila? Ne, stvarno. Razmišljala sam o tome, moje emocije i nisu toliko snažne svaki put. Neke stvari koje bi trebale potaknuti neku sentimentalnu stranu zablokiraju, te to pripisujem svojoj flegmatičnoj strani.Situacije u kojoj bi većina ljudi pukla od bijesa...E da u tim situacijama N. ne pokazuje trenuke emocija dok bi najradije vrištala! Vidite! Ja imam emocije, a kada se osjećam ovako prazno ko danas, zabrinjavam se. Ali opet. Možda će biti bolje kasnije. Ipak, sutra je novi dan, tj. danas ujutro će biti novi dan kada se ja konačno odlogiram i odem spavati. Sretna sam. Neznam zašto, ali to me ne zabrinjava toliko. Volim biti sretna...jer postoji li osoba koja bi radije bila tužna? Stvarno nisam sigurna o čemu sam pričala sada...ali to je sasvim tipično za mene. Davno mi je prošlo vrijeme za spavanje ;) N. Krenimo na put.
Danas ćemo se igrati. Danas sam netko drugi, danas sam sretna. Dan je sunčan, toplo je i to djeluje na mene. Možda imam bipolarni poremećaj, ili je moje ponašanje povezano s vremenom, ali kada je sunčano jednostavno sam malkicu sretnija nego kada nije. Dakle... Krenimo na put. Budim se, rano je i mračno. Okrećem se u krevetu jer mi se ne da ustati,ipak moram iako je tek 5 ujutro. Oblačim se u polumraku jer kad sam otvorila prozor i nije baš u sobu ušlo previše svjetlosti. Odlazim do kuhinje te pijem čašu vode i gledam kroz prozor. Sve je prazno i tiho. Volim tu tišinu, iako me ne razbuđuje previše. Najradije bi legla na pod i zaspala. Ali nemaa. Stavila sam zagrijavati vodu za kavu. Obukla sam uske traperice i plavu majcu bez rukava te preko nje sivi kardigan. Zavezala sam starke i uzela torbu te u nju ubacila zadnje stvari koje sam vidjela oko sebe. Sjela sam na stolicu uzela kavu i popila par gutljaja.Odšetala sam do kupaonice sa šalicom u ruci. Spustila sam ju na stolić te se pogledala u ogledalo. Vezala sam kosu, umila se i oprala zube. Namazala sam lice kremom te stavila malu količinu pudera i rumenila tek toliko da ne izgledam mrtvo. Stavila sam malo maskare te počešljala kosu. Stavila sam te posljednje stvari u torbu te pogledala na sat. Popila zadnjih par gutljaja kave te pogledala kroz prozor. Taxi još nije došao ali sam pretpostavljala da će biti tu svaki čas. Uzela sam kufer i torbu stavila preko ramena. Zaključala stan i izašla na cestu baš u trenutku kada je taxi ulazio u ulicu. Vozač je izašao i pomogao mi da stavim kufer u auto. Sjela sam na suvozačevo mjesto, zatvorila oči i krenula... Aaaa. Želim!Želim! Ali ipak, priznajte. Smijem sanjati. Jer u mom savršenom svijetu ove proljetne praznike ne provodim doma. I svi moji prijatelji nisu na nekom putu a ja doma. I nije neko tmurno promjenjivo vrijeme. U mom savršenom svijetu ja se spremam na put. Imam jedan kričavo rozi kufer koji je pun robe kakvu želim. Imam pripadajuću kozmetičku torbicu koja je opremljena 15 puta više nego što moja stvarna jest. Imam 2 kg manje. Hahaha, a moram ovo reći. I ne , ne mislim da je 58 kg, na 172 cm previše, ne smatram se debelom, štoviše, sviđa mi se moja figura, al to je nešto sa svakom curom da želi biti mršavija. Hahaha. I kosa mi je duža ,a šiške su konačno izrasle. :D I sada, upravo sada spremam se za put u..neznam gdje. Negdje gdje svi studenti idu, jep. Idem u Miami :D Ali u stvarnom svijetu, trenutno što je najbliže Miamiu je CSI Miami koji sada idem gledati. ;) N. Gubim li sebe?
Pitam se , dali u trenutku kada počnem gubiti nekoga činim sve da bi se udaljila i od svih ostalih. Također me zanima dali gubeći druge gubim sebe. Jer u trenutku kada spalim sve mostove za sobom, kada krenem sama u nepoznat, da li postajem netko drugi? Da li kada izbjegavam pitanja o sebi, kada se zatvaram u sebe i tjeram sve oko sebe, da li sam još uvijek ista osoba? Nisam sigurna što želim u takvim trenutcima. Povući se u sebe, sakriti se od svijeta i plakati dok ... do kada? Do kada zapravo mogu izbjegavati..stvarnost. Da stvarnost i sadašnjost je ono od čega zapravo bježim. Sve je jednostavno tako razočaravajuće, a u koga sam zapravo razočarana? Sama u sebe, kao da svi idu naprijed dok ja konstantno stojim na mjestu. Zapravo povlačim ovo što sam rekla, pa ja ne stojim na mjestu! Uff, pa gdje bi ja bila da sam ostala na istom mjestu gdje sam bila. Pa ja nazadujem! I to jako!! Jer sada kada gledam, da sam ostala na istom mjestu definitivno bi mnoge stvari bile drugačije. Neznam, nije da se žalim previše, imam savršenog dečka koji trpi i previše. Stvarno ne mogu zamisliti da ja nekoga trpim tako. Iako u zadnje vrijeme više nisam sigurna ni u što. Tako ni u sebe ni u nikoga drugog. Zar ne bi bilo najlakše odustati od svega? Osjećam kao da ja polako odustajem, možda je jednostavno previše vremena prošlo da se vratim na pravi put i budem ja. Usprkos onome što svi kažu, bit svoj, je li to stvarno no što trebamo napraviti? Što ako ono što jesmo i nije baš reprezentatibilno, nije ono što privlači ljudi, u biti što ako je baš to razlog svoj nesreći? Ja gledam, promatram :P Ali neke ljude jednostavno ne mogu podnijeti, ali očito sam u tome usamljena, budući da nemam istomišljenika. Ali pitam se, dali je vrijedno izgubiti samog sebe zbog drugih? U ovom trenutku, sama i tužna, mislim da jest. Mislim da nikad niti nismo ono što u samoj srži svoga postojanja jesmo. Svi nešto glume te nitko nije ono za što se predstavlja. Ili sam u krivu? Možda je problem stvarno samo u meni. možda je vrijeme da se probudim iz ovog konstantnog poluživota i vrati m se. Vratim se osobi koja sam nekad bila, osobi koja neznam zašto sam prestala biti. Možda sam nesvjesno izgubila samu sebe...S vremenom osoba koja sam bila je nestala i pretvorila sam se u nekoga koga više ne poznam. N. Početi željeti.
Početi ću raditi popis stvari koje želim napraviti. Što kažete, vi moji imaginarni prijatelji? Ja se moram složiti sa mnom da je to dobra ideja.Definitivno toliko toga želim, početi željeti više nego si mogu priuštiti nije mi strano. Jer, što da kažem, jednostavno sam sanjar a moji snovi su veći od mene. Zašto ne bi počela s nečim. Jer šta, jednog dana će mi valjda biti drago. kad budem gledala u prošlost kada sam željela neke stvari koje ću tada imati..ili neću? Ali ostanimo pozitivni. Jer kad već nas cijeli svijet želi spustiti na zemlju, najljepše je letjeti visoko iznad svega, smješiti se i gledati u budućnost koja će biti bolja, i sretnija i koja nam sada nikako ne može nauditi. Jer budućnost je ideal, dokle god je budućnost je savršena, a kada se dogodi postaje sadašnjost, samim time prestaje biti ono idealno. Nisam sigurna kada točno dolazi granica između ideala i stvarnosti, zar to stvarno mora biti onda kada nam se čini da je sve u redu. Zar sreća mora biti ideal dok je stvarnost puka patnja i nesreća, ono što nas tjera da idemo dalje ne dajući nam ništa zauzvrat, ili tek mali komadić sreće. Čini nam se da smo bliže onome što smatramo vrhuncem svega, srećom.Ja želim živjeti u idealu, želim vjerovati. Želim željeti.> N. Prestati sanjati.
Zašto je lakše pričati s nekim za koga niste sigurni niti dali sluša? Zašto mi je jednostavnije priznati sve nekome koga nije briga za mene nego onome tko me voli najviše od svih. Pred njim se skrivam. Skrivam svoje mane kao nešto loše što je pokvariti njegovo mišljenje o meni. Jer, zar ne želimo svi da onaj koga volimo ima najbolje moguće mišljenje o nama. Neznam..možda sam ja samo čudna, izgubljena i depresivna bez razloga. Možda bi samo trebala prihvatiiti ono što imam, prestati sanjati. Zar je stvarno to ono do čega sam došla. Zar sam se stvarno tliko promjenila. Zar sam spremna odustati od svojih snova, od svojih želja i misli. Jer sada kada gledam, to je sve što me čini ovim što jesam. A ja jesam sanjar, ja možda živim u snovima. Ali zar je to toliko loše? U trenutku kad se pomirim sa situacijom mislim da će to biti kraj. Poslije toga nema povratka jer tada se odričem sebe.. Zar se želim odreći sebe? Izgubljena sam, neznam u čemu je problem, neznam dali griješim ja ili svi ostali.Svejedno se skrivam, skrivam se iza svoje sjene, iza svog imena i iza svojih snova. Skrivam se od boli koja svejedno prodire i lomi me Slama mi srce a ja kao da ne mogu ništa više napraviti.. N. |