Dnevnik.hr Gol.hr Zadovoljna.hr Novaplus.hr NovaTV.hr DomaTV.hr Mojamini.tv
Distance
*pričam sama sa sobom.
*volim slike i uređivati ovo što pišem.
*zbog gore navedenog imam blog.
*ako tko zna bolju ideju nek mi javi.
*anonimna sam. i takva želim ostati.
Memories
Postoje neke stvari u životu kojih se sjećate nesvjesni smješka koji vam se pojavi na licu. Događaji koji su vas nekada toliko veselili, riječi koje niste mogli dočekati da pročitate. Postoje sitnice koje su vas nekad toliko veselile a sada..Sada su to sjećanja. Sjećanja na vrijeme koje je bilo sretnije nego sada, vrijeme koje je bilo nevino i posebno. Nekada...nekada ste imali sve što vam je trebalo. Tada smo imali vrijeme, imali smo nadu. Sati provedeni na suncu zamišljajući budućnost koja se činila tako dalekom. Kao da je to sasvim drugo vrijeme koje će čekati na vas, čekati da vi budete spremni. Tada smo mogli sve promjeniti, jer koliko god da se sadašnjost činila tužnom postojala je nada, jer bilo je vremena da se sve to ispravi. Bili smo naivni, nadobudni i sanjali smo. Sve je bilo moguće. A sada...Sada smo odrasli. I ostala su nam sjećanja na vrijeme koje smo trebali proživjeti jer to je bilo ono vrijeme o kojem smo sanjali, ono vrijeme kada je sve bilo savršeno. A to vrijeme je prošlo, ostali smo sanjari.I ostale su nam samo sjene sjećanja, žaljenje za onim što je moglo biti. A još smo živi...Vrijeme je da budemo neustrašivi.
credits
Design: murderscene
Help: nicole
|
Gubim li sebe?
srijeda, 31.03.2010.
Pitam se , dali u trenutku kada počnem gubiti nekoga činim sve da bi se udaljila i od svih ostalih. Također me zanima dali gubeći druge gubim sebe. Jer u trenutku kada spalim sve mostove za sobom, kada krenem sama u nepoznat, da li postajem netko drugi? Da li kada izbjegavam pitanja o sebi, kada se zatvaram u sebe i tjeram sve oko sebe, da li sam još uvijek ista osoba? Nisam sigurna što želim u takvim trenutcima. Povući se u sebe, sakriti se od svijeta i plakati dok ... do kada? Do kada zapravo mogu izbjegavati..stvarnost. Da stvarnost i sadašnjost je ono od čega zapravo bježim. Sve je jednostavno tako razočaravajuće, a u koga sam zapravo razočarana? Sama u sebe, kao da svi idu naprijed dok ja konstantno stojim na mjestu. Zapravo povlačim ovo što sam rekla, pa ja ne stojim na mjestu! Uff, pa gdje bi ja bila da sam ostala na istom mjestu gdje sam bila. Pa ja nazadujem! I to jako!! Jer sada kada gledam, da sam ostala na istom mjestu definitivno bi mnoge stvari bile drugačije.
Neznam, nije da se žalim previše, imam savršenog dečka koji trpi i previše. Stvarno ne mogu zamisliti da ja nekoga trpim tako. Iako u zadnje vrijeme više nisam sigurna ni u što. Tako ni u sebe ni u nikoga drugog.
Zar ne bi bilo najlakše odustati od svega? Osjećam kao da ja polako odustajem, možda je jednostavno previše vremena prošlo da se vratim na pravi put i budem ja. Usprkos onome što svi kažu, bit svoj, je li to stvarno no što trebamo napraviti? Što ako ono što jesmo i nije baš reprezentatibilno, nije ono što privlači ljudi, u biti što ako je baš to razlog svoj nesreći? Ja gledam, promatram :P Ali neke ljude jednostavno ne mogu podnijeti, ali očito sam u tome usamljena, budući da nemam istomišljenika.
Ali pitam se, dali je vrijedno izgubiti samog sebe zbog drugih? U ovom trenutku, sama i tužna, mislim da jest. Mislim da nikad niti nismo ono što u samoj srži svoga postojanja jesmo. Svi nešto glume te nitko nije ono za što se predstavlja. Ili sam u krivu? Možda je problem stvarno samo u meni. možda je vrijeme da se probudim iz ovog konstantnog poluživota i vrati m se. Vratim se osobi koja sam nekad bila, osobi koja neznam zašto sam prestala biti.
Možda sam nesvjesno izgubila samu sebe...S vremenom osoba koja sam bila je nestala i pretvorila sam se u nekoga koga više ne poznam.
N.
| 22:10 |
Komentari (1) |
On/Off |
Print |
# |
|